U čast generalu Hristi Lukovu

Hristo Lukov rođen je 6. siječnja 1888. u Varni. Diplomirao je na Vojnoj akademiji Njegova Veličanstva 1907. godine te imenovan natporučnikom. Tijekom Prvog svjetskog rata sudjelovao je u svim vojnim djelovanje 1. i 2. divizije kao zapovjednik odreda.

Potrebno je reći nekoliko riječi o važnim generalovim podvizima.

Godina je 1918. Tijekom zadnjih dana rata komunistički propagandni materijal uspio je u podrivanju vojničkog morala te je veliki broj vojnika pobjegao s bojišnice, a jedna skupina proglasila je tzv. „Radomirsku republiku“. Koristeći teškoće kroz koje je Bugarska prolazila u to vrijeme, srpsko pješaštvo počinje napredovati prema Kjustendilu (gdje je smješten vojni stožer) bombardirajući usput skoro napuštene vojne položaje. Zapovjednici su neuspješni u sprječavanju napredovanja srpskih postrojbi. Jedini koji je još uvijek na svojem položaju je Hristo Lukov s četiri topa kojima zapovijeda. U ključnom trenutku, na njegovu zapovijed topovi počinju s paljbom po neprijatelju. Napredovanje srpskih postrojbi je zaustavljeno. Nakon što je dogovoreno primirje, dopukovnik Tomić želio je čestitati bugarskom artiljercu koji je uspio u zaustavljanju njegovih postrojbi prethodnog dana. Izrazivši tu želju, vojnici su pokazali na Hristu Lukova, čije lice je još nosilo znakove nedavne borbe. „Što je s ostalima?“ upitao je Tomić. „Skupina pastira koja mu je dodavala topovske granate“ bio je odgovor koji je primio. Shvativši da je njegove postrojbe zaustavio jedan čovjek uz pomoć običnih seljaka, srpski dopukovnik počeo bijesno urlati, ali se odmah sabrao i prišao Lukovu kako bi mu čestitao na velikom podvigu koji je počinio. „Francuska povijest“, nastavio je srpski dopukovnik, „također poznaje jednu osobu, koja je ostala sama braniti svoju domovinu. Bugarska je sretna što ima ovakve časnike kao svoje branitelje.“

Dana 23. studenog 1935. Hristo Lukov dobio je najodgovorniji položaj u bugarskom vojnom poretku: postao je ministar rata. Započeo je s osuvremenjivanjem bugarske vojske, preobrazivši ju u europsku snagu prvog reda. Baš u tom razdoblju uspostavio je i odnose s Hermanom Göringom i drugim visokim njemačkim dužnosnicima. General Lukov držao je položaj ministra rata do 4. siječnja 1938. Nakon ostavke, vodeći se svojim neizmjernim domoljubnim osjećajem, Hristo Lukov uključio se u nacionalističke krugove. Došavši do zaključka kako se samo sustavnim nacionalističkim djelovanjem može učinkovito suprotstaviti „crvenoj opasnosti“, postao je vođa Saveza bugarskih nacionalnih legija.

„Sjećam se toga vrlo jasno, kao da se dogodilo jučer“, govori bivši legionar Jordan Hadginonev. „U studenom 1942. održana je nacionalistička konferencija u Varni na kojoj je sudjelovao i general Lukov zajedno s još nekoliko članova glavnog stožera. Pošto su postavljena pravila, izlagači na konferenciji započeli su s raspravom o određenim važnim organizacijskim pitanjima. Jedan od prisutnih postavio je sljedeće pitanje: ‘Gospodine generale, zbog njemačke intervencije, tj. posebno Adolfa Hitlera, dobili smo natrag područja južne Dobrudže, Makedonije, Trakije, i sad je naša moralna dužnost da pomognemo našim saveznicima u slanju postrojbi.’ Većina prisutnih poduprla je to mišljenje. Izrazivši svoje oduševljenje narodnom spremnošću za žrtvovanjem svojih života za plemeniti cilj, general Lukov dao je sljedeću izjavu: ‘Gospodo, general Lukov nema ovlasti da započne sa prikupljanjem vojske. Kralj i vlada su odgovorni za to. U slučaju da vlada odluči poslati postrojbe na istočno bojište i postavi mene kao zapovjednika, ne ću odbiti!’“

Godina je 1943. Njemačka vojska bori se protiv sovjetskih snaga na istočnom bojištu. U Bugarskoj, komunistička stranka prema strogim zapovijedima iz Moskve ustrojava tzv. „udarne skupine“, čija je svrha da ubijaju „narodne neprijatelje“. Ime generala Lukova uvršteno je na listu onih koji moraju biti „likvidirani“. Određen je dan za ubojstvo: 13. veljače. Na taj dan, oko 20.50 general ide prema svojoj kući. Nakon što otvara vrata, njegova kćerka, čuvši za dolazak oca, pojavljuje se u dnevnoj sobi kako bi ga pozdravila. S obzirom na okolnosti, ona je jedina koja će svjedočiti onom što će se tamo dogoditi za nekoliko trenutaka. Iz njezinog svjedočanstva znamo sljedeće: ušavši kroz glavna vrata, general Lukov se okreće s licem prema ulici kako bi ih zatvorio. U tom trenutku, stranac s tamnim naočalama odjednom se pojavljuje i puca u generalova prsa. Kćerka vrišti od straha dok njezin otac, iako ranjen, pokušava ući u kuću. Ubojica prati svoju žrtvu i ispaljuje još tri pucnja u njega, nakon čega bježi. General pada mrtav na pod.

Tako je general Lukov skončao. Njegovo veliko domoljubno djelo, ipak, zauvijek će služiti kao svijetli primjer budućim naraštajima nacionalista.

Preveo: Trpimir Gudar